Često razvoj govora kasni, bez neke jasne patologije, bez traumatskog iskustva, jednostavno kasni.
Mnogi roditelji toga nisu svjesni, ili ne žele biti.
Često puta je lakše ne primjetiti " da nešto nije u redu ", nego primjetiti i uhvatiti se u
koštac s problemom.
Kod mnoge je djece stvarno "govor" kasnio i "sam" se formirao ne ostavljajući nikakve
trajne posljedice.
Neka djeca kao da su lijena za govor, i iako sve razumiju ne govore.
U tome slučaju dovoljno će biti odvesti dijete logopedu na pregled, te će isti procjeniti je li
s djetetovim govornim razvojem sve u redu, a ako nije, djete će biti uključeno u govornu
rehabilitaciju.
Po mom mišljenju, ukoliko dijete ima teškoće u govornom području, rehabilitaciju
treba započeti što ranije, tako da dijete razvije govor prije početka školovanja.
U svakom pogledu, dijete od pet godina treba imati razvijen govor, možda s nekim manjim odstupanjima,
no u komunikaciji bilo s djecom, bilo s odraslima treba biti jasan i razumljiv.
Ako to nije, zadnji tren je za početak rehabilitacije, jer u protivnom dijete neće moći dati
svoj maksimum u školskom periodu, što će rezultirati dodatnim poteškoćama i negativno će se
odraziti na djetetov razvoj u čitanju, pisanju, a na kraju i emotivnom nezadovoljstvu postignutim,
odnosno nepostignutim uspjehom.
Ono što mnogi roditelji ne znaju je da logopedova zadaća nije samo "učenje govora" nego svega
što je vezano uz govor, ( prevencijom, dijagnostikom, tretmanom poremećaja govora, glasa, jezika,
gutanja, slušanja, čitanja, pisanja i svih drugih oblika komunikacije. )
Moj sin je logopedu krenuo u dobi od 9 mj. jer nije imao dobro razvijen mehanizam
gutanja.
Logoped me je učila razne vježbe i stimulacije za razvoj gutanja.
Slobodno mogu reći da smo relativno kasno počeli s rehabilitacijom i to iz neznanja, jednostavno
sam se do tada sama mučila s problemom zagrcavanja, gušenja i povraćanja hrane...
Nisam znala da postoji stručnjak koji uči "bebe gutati".
Tako je moj sin krenuo kod logopeda, od gutanja pa sve do govora, u našem slučaju do njegove
šeste godine, išli smo na rehabilitaciju dva-tri puta tjedno.
Rezultat.... moj sin je u potpunosti savladao govor, iako su na početku svi stručnjaci govorili
da nikada neće progovoriti.
Mnogo toga je bilo protiv nas ( izljev krvi u mozgu, oštećen sluh, kasnije psihogena gluhoća,
ADHD, ispodprosječni IQ...)
No ono što je važno reći : Ni u jednom trenu nisam htjela odustati, od rođenja sam mu pričala,
pjevala....kada su rekli da slabo čuje ja sam samo sve to radila "mnogo glasnije" i kada smo i
razvili svoju "komunikaciju"- krikova, jer krikovima- različite intonacije i gestama smo pričali,
forsirala sam govor, unatoč tome što su svi rekli da samo papagajski ponavlja i da mu te riječi
ništa ne znače.
Tek je u petoj godini počeo govoriti, smisaono, no s mnogo grešaka.
Tada sam shvatila - JEDNA RIJEČ- JEDNO ZNAČENJE .
Jer naš jezik obiluje riječima istim po formi, no različitog značenja.
Naučila sam da dijete s poteškoćom u govoru to ne može razumjeti, i to na vrlo tragikomičan način.
Jednom kada sam se kupala, sin mi je ušao u kupatilo, a ja sam mu rekla : Izađi van.
Ubrzo sam i sama izašla iz kupatila, no mog sina nigdje nije bilo.
U panici sam krenula van iz kuće i ugledala ga gdje sjedi na vanjskim stepenicama.
Što radiš tu - pitala sam ga, a on mi je odgovorio: Rekla si mi da izađem van.
Drugi put sam radila u kuhinji ( ne sjećam se što-no sigurno je bilo opasno za njega) kada je
došao kraj mene, a ja sam rekla : Sine, briši !
Jednostavno je uzeo krpu i počeo brisati pod.
Što to radiš? - u čudu sam ga pitala, jednostavno mi je odgovorio: Rekla si mi da brišem.....
Od tada sam uzela pravilo : jedna riječ- jedno značenje i nikada se više nije dogodilo da se
krivo razumijemo.
Još je jedno pravilo pomoglo da nauči govoriti.
To je : Ako neku riječ ne razumiješ ti odmah pitaj što ona znači, ili je upamti ( ako čuje van kuće )
pa me kasnije pitaj što ona znači.
Pune dvije godine je pitao : Što to znači ?- za svaku riječ koju je čuo, a nije razumio i to ne samo
mene, nego sve bliske osobe.
Smatram da je to ubrzalo njegov govor, te danas ima vokabular koji je na zavidnom nivou
i kontradiktoran njegovim mentalnim sposobnostima.
Također, u odnosu na druge predmete strani jezik bez problema svladava.
Sada zna da ista riječ može imati više značenja, i presretan je kada nauči neku novu riječ ili
neko novo značenje riječi.
Stoga šest godina logopedskog tretmana i neprekidno podučavanje kod kuće zasigurno nije
izgubljeno vrijeme.
Još je jedna stvar bitna u razvoju govora, a to je ako dijete može izgovoriti ispravno riječ, no
ne koristi je radi ranije pogrešno naučene (tepa-a ne mora), inzistirajte na ispravnoj riječi
tako da ga uvijek ispravite i to odmah po izgovoru netočne, te da se i samo dijete nauči pri
pogrešnom izgovoru samoispravljati, također ga ne bi trebalo "razumjeti" ukoliko uporno
koristi netočno izgovorenu riječ, tj. ne trudi se govoriti novonaučeni točan izgovor.
Cijeli život režem sa škarama za dešnjake ( naravno lijevom rukom ), za ljevečke škare sam saznala tek
