Lijeva mate tika i ja...

Kada ste roditelj malca-genijalca, često morate
pribjegnuti trikovima kako bi mu pomogli dočarati
imaginarno.
Vjerovatno ima puno boljih, odnosno stručnijih
savjeta od mojih, no moji su nastali kao produkt
mukotrpnog razbijanja koda:"Pomoći da nauči".
Problem kod zbrajanja-oduzimanja je bio
nemogućnost sagledavanja količine broja.
Prsti nisu pomogli, ni bomboni, niti kruške
i jabuke.... Dok kod većine djece pale kune,
tj. novci, nama ni to nije pomoglo.
Cijeli smo prvi razred zbrajali-oduzimali do 10.
Bez razumjevanja, nije shvaćao količinu.
Na pitanje: "Koliko prstiju ima na ruci",
odgovorio bi tek nakon što bi ih prebrojao,
1,2,3,4...PET.
Bila sam očajna.....
I onda mi je sinula ideja!
Moram mu matematiku objašnjavati u
realnom obliku.
Pozvala sam ga i pitala da li zna što je
to zbrajanje u matematici? Odgovorio je
da ne zna. Zbrajanje ti je ljubav, rekla sam
mu, a on me je tako pogledao da sam
odmah znala da sam ga dobila.
Slijedila je cijela priča o ljubavi brojeva
i kako kada se vole bude ih više.
Mama + tata = djeca. Tada sam mu
zadala zadatak zbrajanja, a on ga je
nekom svojom, sada novom logikom
točno riješio. I drugi, i treći, i .....
Ona sam ga pitala da li zna što je to
oduzimanje u matematici? Opet je
negativno odgovorio. Oduzimanje ti
je šišanje brojeva. (Ovdje moram
napomeniti da moj sin obožava škarama
rezati- šišati travu.) Što više šišaš to ih
je manje. Tada sam mu zadala zadatak i
rekla: Šišaj! Točno ga je izračunao.
I drugi, i treći, i .....
Taj dan je ošišao 25 za 17 i ostalo mu je 8.

Šišali smo i šišali.... Danas ne mogu reći tko



je bio sretniji, on ili ja.....