Lijeva mate tika i ja...

Kada ste roditelj malca-genijalca, često morate
pribjegnuti trikovima kako bi mu pomogli dočarati
imaginarno.
Vjerovatno ima puno boljih, odnosno stručnijih
savjeta od mojih, no moji su nastali kao produkt
mukotrpnog razbijanja koda:"Pomoći da nauči".
Problem kod zbrajanja-oduzimanja je bio
nemogućnost sagledavanja količine broja.
Prsti nisu pomogli, ni bomboni, niti kruške
i jabuke.... Dok kod većine djece pale kune,
tj. novci, nama ni to nije pomoglo.
Cijeli smo prvi razred zbrajali-oduzimali do 10.
Bez razumjevanja, nije shvaćao količinu.
Na pitanje: "Koliko prstiju ima na ruci",
odgovorio bi tek nakon što bi ih prebrojao,
1,2,3,4...PET.
Bila sam očajna.....
I onda mi je sinula ideja!
Moram mu matematiku objašnjavati u
realnom obliku.
Pozvala sam ga i pitala da li zna što je
to zbrajanje u matematici? Odgovorio je
da ne zna. Zbrajanje ti je ljubav, rekla sam
mu, a on me je tako pogledao da sam
odmah znala da sam ga dobila.
Slijedila je cijela priča o ljubavi brojeva
i kako kada se vole bude ih više.
Mama + tata = djeca. Tada sam mu
zadala zadatak zbrajanja, a on ga je
nekom svojom, sada novom logikom
točno riješio. I drugi, i treći, i .....
Ona sam ga pitala da li zna što je to
oduzimanje u matematici? Opet je
negativno odgovorio. Oduzimanje ti
je šišanje brojeva. (Ovdje moram
napomeniti da moj sin obožava škarama
rezati- šišati travu.) Što više šišaš to ih
je manje. Tada sam mu zadala zadatak i
rekla: Šišaj! Točno ga je izračunao.
I drugi, i treći, i .....
Taj dan je ošišao 25 za 17 i ostalo mu je 8.

Šišali smo i šišali.... Danas ne mogu reći tko



je bio sretniji, on ili ja.....

ADHD i ljevaci

Jako dugo razmišljam o povezanosti ADHD-a i ljevaštva.
Kada pomislim da sam dokučila povezanost, odnosno vezu između njih, neka nova situacija mi činjenično
pokaže moju zabludu.
I tako uokrug.....
Jesu povezani- nisu povezani....
Pokušavam se sjetiti sebe kao djeteta ; nikako nisam patila od ADHD-a, ili ga nisam svjesna .
A, opet moj sin je tipičan ADHD-ovac, ili je to pogrešna dijagnoza?
(ADHD-je nedostatak pažnje i hiperaktivni poremećaj)
S druge strane neka obilježja i jednih i drugih su ista.
Obilježja (neka) ADHD-a :
                   nepažnja: ne posvećuje pažnju detaljima
                                  pogreške nemara
                                  teškoće u održavanju pažnje
                                  često se čini da ne slušaju pri direktnom obraćanju
                                  često ne prate upute i nedovršavaju obavezu
                                  često imaju teškoće s organizacijom obaveza
                                  često ih ometaju vanjski podražaji
                                  često gube stvari
                                  često zaboravljaju dnevne aktivnosti

                hiperaktivnost: često tresu rukama, nogama, vrpolje se, ili ljuljaju
                                       ustaju sa stolice, šetaju kada se očekuje da budu na mjestu
                                       često pretjerano trče, ili se penju u situacijama kada to nije
                                       prikladno
                                       teškoće kada se trebaju mirno i tiho igrati
                                       većinom su u pogonu, non-stop nešto "rade"
                                       često pretjerano pričaju

               impulzivnost: često istrčavaju s odgovorom, nesačekavši kraj pitanja
                                   često imaju poteškoća pri čekanju reda
                                   često ometaju, prekidaju druge

Za dijagnozu ADHD poremećaja dijete; osoba treba imati barem šest simptoma, bilo nepažnje, bilo
hiperaktivnosti i impluzivnosti.
No jako velik broj ljevaka također će imati više od šest gore navedenih simptoma.
Čini li ih to ADHD-ovcima, ili su samo ( po mojem mišljenju ) tipični ljevaci?
ADHD poremećaj može se liječiti (tabletama).
Treba li ljevake liječiti ?
Odgovor se krije u tome koliko su ti simptomi izraženi, odnosno koliko osobu ometaju u radu, učenju,
komunikaciji....
Osobno, imam više od šest navedenih simptoma, kao i moj sin.
Nemam dijagnozu ADHD-a, on ima.
Ja sam tipični ljevak, a on tipični ADHD-ovac.
                       Naše zajedničke karakteristike: pišemo, jedemo lijevom rukom
                 loši čitači (ja kao dijete)
                 volimo glazbu, slikarstvo,
                  poeziju.....
                  umjetnost                                  
                 loše pamtimo imena,
                  lica, nazive
                 "izgubljeni smo u
                  vremenu i prostoru"
                  izbjegavamo stvari, teme
                   koje nas ne zanimaju
                  volimo maštati
 živimo 100/h (živi svaki dan, kao da ti je zadnji)
 volimo fizički rad ( tada su misli mirnije,čistije- lakše razmišljamo
                                                     o jednoj stvari)
 pričamo inverzijom riječi ( tako i razmišljamo), gutamo slova,
                                                     često govorimo u metaforama
 obavljamo više radnji odjednom (bez teškoća)
 imamo urođeno "šesto čulo"
 dobro procjenjujemo osobe
 volimo biti sami (dovoljan sam sebi )
 nikada nam nije dosadno
 do bola se možemo poistovjetiti s drugom osobom
 ne razumijemo zašto nas smatraju drugačijim, čudacima.....
 veliki smo pacifisti
 ne volimo buku (  svoju ne primjećujemo...)
 patimo od sitnica, itd.                                          
 naravno, zajedničke su nam sve osobine ljevaka: zrcalno pisanje, umjeće izražavanja, poteškoće
 sa strojevima, rezanje (naopako), promjenjivo raspoloženje...i ostale karakteristike pominjane
 u mojim postovima.                                          

                         

Ples satova

                                                                     Dugo je,    
                                                                     Tišinom,
                                                             Krupnih, plavih očiju
                                                                      Ćutio
                                                                     Pjesmu
                                                                      Ura u
                                                                    Urarnici.

                                                                       Tek,
                                                                     Na ulici,
                                                                     U hodu-
                                                                    Me upitao:

                                                                      Mama,
                                                                  Jesi li vidjela;
                                                                  Ples satova?

Boje - smisao - ljepota življenja

Život nije nastao slučajno. Kako je počelo, ne znam. No sigurno ga možete oplemeniti voljenim bojama
u svome okruženju. Meni je boja- smisao svega. Bojom izražavam radost i tugu, strah i ljubav. Bez
mogućnosti odabira boje bila bih jako izgubljena, ako bih uopće mogla opstati bez nje. Znam koliko ludo
zvuče ove moje riječi. Kao ni život, ni boje nisu nastale slučajno, te ni njihov utjecaj na čovjeka nije
slučajan. Sve je povezano, samo mi ne vidimo sponu. No zato ju osjećamo. Zamislite boju koju nikako
ne možete smisliti ( živcira vas, ružna vam je, pesimistična, ili dr.) te imaginarno obojite njome dom, auto,
omiljenu odjeću....nanesite je u različitim nijansama....možete li opstati od užasa koji osjećate, a sada ga
i vidite?! Ili obrnuto. Zamislite boju koju obožavate, te njome obojite svoje okruženje....Ne izaziva li isto
jezu? Znači s bojom treba biti umjeren- bilo da je volite ili ne, ne treba je biti previše. A sada zamislite
prostor obojen jednakom količinom boje koju volite i koju ne volite....umjerenom količinom i skladnom
složenošću, dobivate okruženje koje će vam biti ugodno za oko i dušu. Niti jedna neće prevladati jer
će se izjednačiti- poništavati. Ugodu će unijeti i bijela, koja je neutralna- bjelina u meni budi slobodu-
nesputanost, smiruje me, pročišćuje, i nikako je u domu ne može biti previše....
Čitajući ovaj post, sigurno se pitate kakve veze ima s ljevacima, odnosno blogom o ljevacima-
umjetnost... Pa s drugim dijelom naslova zasigurno ima nešto zajedničko... Upravo sam u završnim radovima na svojoj obiteljskoj kući. Moram priznati da je se sve to ukupno jako odužilo, no
zato sam dobila puno vremena za odlučivanje kako što urediti. Gruba gradnja je završena, sada smo trenutno na keramici...I odluki o bojama, dizajnu, kvaliteti... Prvo na redu je bilo kupatilo u
prizemlju. Jako malih dimenzija, smješteno na sjevernoj strani-ulične fasade....Znači od tamnih boja
ništa. Plava ili smeđa kupatila ne volim, moj suprug bijela ili crna...Ja obožavam crvenu boju, a on zelenu....
Jasno volim i ja zelenu, ali ne klasično zeleno-bijelo kupatilo.... Obilazili smo trgovine keramikom,
no niti jednom nismo našli boju ili dizajn da se sviđa i njemu i meni....
Kolika godt bio širok asortiman, uvijek bih zastala kraj crvenih pločica, a nakon njih niti jedne....
ma koliko bile in, nisu mogle zadovoljiti moju potrebu za crvenim....U to isto vrijeme suprug je
proučavao nijanse plave, zelene....I uvijek bi iz trgovine otišli bez pločica....Možda bi tako u
nedogled da jedan dan nisam sjela, nacrtala kupatilo s postavitim pločicama, te ih obojala.... Slika me
je oduševila....no nisam je htjela nikome pokazati, jednostavno nisam bila spremna na kritiku....
No jako me je "žuljalo", te sam crtež ipak pokazala suprugu.... Nije pokazao moje oduševljenje,
no pristao je. Otišla sam i kupila pločice, unatoč tome što mi trgovac nije htio prodati tu
kombinaciju. Stvarno me je iživcirao.
Osim keramičara koji ih je postavljao, nitko drugi nije vidio pločice.
Kupatilo je završeno.
Tko godt ga vidi kaže da je prelijepo, famozno, no iznad svega neobično i nesvakidašnje.
Zidne pločice su zelene, podne crvene, jedan zidni kut (cijevi od gornjeg kupatila), uzidan je tipa
dimnjaka,s zubom-donji dio je nešto širi, on je isto crven. Fuge su crvene i na zidu i na podu.
Suprug ga je vidio tek kada je završeno....prezadovoljan je.
Tada sam ga i pitala kako to da je pristao na tako ludu kombinaciju, odgovorio je da ništa drugo nije
mogao, jer u trgovini osim tih crvenih i zelenih pločica mene nisu niti jedne privukle. Pa
je jednostavno popustio. No sada je presretan jer ne može zamisliti bolju kombinaciju.
Na internetu sam dugo tražila crveno-zelena kupatila, no te kombinacije nema (ili je ja nisam našla).
U savjetima o unutrašnjem uređenju ne preporučuje se ta kombinacija, niti se preporučuje tako
kontrastna fuga. Bilo me je strah tog mog pokušaja uređivanja, igre bojama.... No sada sam
ohrabrena za dalje....Kupatilo još prije početka uređenja smo nazvali : Kaos. No ono nije kaos, jedino
ako vam je kaos lijep....Ime ostaje-zato da svjedoči o mom strahu prema novom, o mojoj neodlučnosti
i oklijevanju, no isto tako o mojoj upornosti i tvrdoglavosti kada nešto želim.
No u sebi, znam da je moje kupatilo kao ruža. Njegove su boje iz prirode, a priroda je najbolji esteta, majka umjetnosti, ona ne griješi.
Ona zna i osjeća ljepotu. -->

Kojom rukom pisati ?

Gotovo svi moji postovi govore o ljevacima, njihovim vrlinama i manama.

Sada kad želim nešto napisati - pomislim - što ako se ponavljam ??? 

No teško je ne ponavljati se kada je problem složen, i često jedna perspektiva opisa 

traži ponavljanje neke već rečene. 

U jednom postu sam napisala kako nisam ni psiholog, niti defektolog, te je moje mišljenje 

temeljeno jedino na osobnom iskustvu, ili iskustvu mojih bližnjih. 

Teško je biti ljevak, to je činjenica koju nitko ne može osporiti. 

Svako tko je drugačiji od većine, nailazi na poteškoće i prepreke....ne samo ljevaci.... 

Svi se trude biti što bliže nekom zamišljenom idealu čovjeka. 

No nitko se ne pita- postoji li idealan tip- superioran u svemu.
Zdrava logika govori da ideal postoji samo u teoriji.
Stoga ne treba težiti nečemu idealnom, već snagu usmjeriti u pravcu osobnog poboljšanja.
Pri tome treba imati realna očekivanja, i neće doći do razočarenja niti frustracija.
Čar je u različitosti.....
Svijet bi bio monoton da nema različitosti.
I ovaj post bi bio ... da ga sada nisam nastavila pisati desnom rukom...
Što me najviše fascinira kod toga je brzina- brže tipkam nego lijevom ?! A, i svi prsti su u funkciji.
Kada tipkam lijevom, tipkam s tri prsta, a desnom s pet ?!
Ljevaci- probajte i vi.....
To je ono najvrednije u ljevaštvu- mogućnost prilagodbe.
I većini nije potrebno prilagođavati svijet u kome živimo- jer to nije naravno, nego se mi trebamo prilagoditi
svijetu u kome živimo.
Komplicirano? Znam.
No sigurna sam da većina ljevaka koristi miš namjenjen dešnjacima- ZAŠTO- kada postoje miševi
za ljevake?
Kojom rukom? Najčešće desnom- a ljevaci su ???

ZATO što su se prilagodili....
Kod odabira kojom rukom dijete treba pisati, neka odluci spontanost. Niti jednu ruku ne treba forsirati. Hoce li na kraju biti ljevak ili desnjak, najbolje da odluci priroda! 

Škare za ljevake

Mnogo se govori o školskom priboru prilagođenom ljevacima. Osobito o škarama za ljevake...
Cijeli život režem sa škarama za dešnjake ( naravno lijevom rukom ), za ljevečke škare sam saznala tek
prošle godine, jer sam tražila savršeni pribor za svog prvačića (ljevaka ). Tada sam u ruke uzela te
ljevačke škare i doživjela šok !!! S njima uopće ne mogu rezati, ne znam ih pravilno držati, ne mogu pratiti
liniju, jednostavno - užas-. Pomislila sam da je to zato što sam previše koristila dešnjačke, no kada sam
ih dala sinu , dogodilo se isto... Ni on ne zna rezati s njima. Tako da sada imamo dvoje škare za ljevake,
no oboje smo nastavili koristiti dešnjačke. Nekih starih navika je se teško riješiti....                                        
Škare koristim sa palcem i srednjakom - umjesto kažiprstom, njega koristim za pridržavanje donje strane
donjeg kraka.
Što se tiče olovki i bojica trokutastog presjeka, to je OK.
Lakše je pisati, ( urednije ), s njima.
No ono što je meni najteže, ma nemoguće koristiti su noževi s zupcima- oni koji su samo s jedne
strane. Ukoliko tko i može rezati s njima , to nije rezanje nego mrvljenje i drobljenje.
I može biti presretan ukoliko mu nož ne završi u prstu, kao meni.
Zato treba koristiti nož bez zupaca ili onaj koji ima zupce s obje strane...
Na kraju nije bitno kakav pribor koristimo, nego kako.
Mnoge stvari ljevaku nisu na ruku, no snalažljivost mu pomogne da ovlada njima.
Nemoguće je ljevacima prilagoditi svijet dešnjaka.
U najboljem slučaju možete ga samo malo olakšati.
Nažalost, po nas ljevake: moramo živjeti u svijetu dešnjaka- stoga moramo se prilagoditi.
Što prije- to bolje.
Ne smijemo se razbacivati onim što imamo, a imamo sposobnost razviti i desnu ruku- jer smo
prisiljeni je koristiti- mnogo više nego dešnjaci lijevu.
Što je više razvijemo - više ćemo imati uspjeha na polju koncentracije, ravnoteže i općenito će nam

dobro doći u životu.

Emotivni ljevaci

Vjerovatno radi moždane organizacije, tj. dominantnosti desne polutke, koja je odgovorna za

slobodu osjećaja, intuiciju, spontanost i usmjerenost na sadašnjost - ljevaci intenzivnije doživljavaju 

prijataljstva, zaljubljenost, pa i samu ljubav. Emotivni po samoj prirodi, razočarenja u prijateljstvu, 

ljubavi teže i duže liječe od dešnjaka.  Slobodno mogu reći da ljevaci ginu od i za ljubavlju. 

Ti osjećaji su tako stvarni- izazivaju fizičku bol, toliko su snažni da je radi njih nemoguće 

disati, jesti, misliti.... Bili ti osjećaji pozitivni ili negativni, tj. voljeli ili mrzili- ljevaci to rade čitavim 

svojim  tijelom, dušom i umom.
Zbog te fiksacije emotivnim doživljajem- često su promjenjivog raspoloženja,

 idu od euforije do depresije... Žive za davanje i primanje ljubavi. 

To su jedne velike maze od rođenja pa do smrti. Da bi funkcionirali moraju se osjećati korisnim, potrebnim 

i voljenim. Kada to dobiju, imaju mnogo više za dati- kao da unutar sebe svu tu dobit mogu 

ustostručiti, te je dijele svima oko sebe. No, ako u njegovom životu nema osobe, osoba koje 

bi ga punile ( emocijama ) teško pronalazi smisao života... Vjerovatno tada i dolazi do svih 

onih psiholoških teškoća koje znanstvenici vežu uz ljevake. Stoga ukoliko u svojoj blizini imate 

ljevaka, sve što mu trebate pružiti je obilje ljubavi. Na svaku njegovu potrebu, odgovorite 

ljubavlju i vidjet će te procvat osobe. Ako na njegovu ljutnju odgovorite ljubavlju- ljutnja će 

za tren isčeznuti, kao i depresija, zabrinutost, nervoza... Mislim da ljevaci nikada ni prema 

komu nisu ravnodušni. Oni ili vole ili mrze.... No oba osjećaja su krajnje snažna. Sreća je što 

nisu zlobni, pa u životu puno više vole nego što mrze...  

  

Ljevaci plaču nad tuđom patnjom- savršeno se mogu poistovjetiti s drugom osobom, i smiju se nad 

tuđom srećom. Ukoliko ste roditelj malog ljevaka, nemojte ga lagati da je "sve u redu"-ako nije, 

odnosno kako je sve u redu kada ste zabrinuti? Kod ljevaka to ne prolazi....on osjeća da nešto nije 

u redu...a vaša laž samo će ga povrediti (a ne zaštititi) jer zna da lažete....Stoga .... Moj sin zna 

"da mama opet ima migrenu...." , ne želim reći da treba lagati, no ako dijete nije doraslo 

istini, pružite mu odgovor koji će ga zadovoljiti.... No postoje i oni brojni trenutci, kada vas samo 

zagrli i ništa ne pita i ništa ne govori....Često ni sami niste svjesni da "niste u redu", no on zna- 

osjeti....te vas tješi i preuzima dio vašeg tereta na sebe. Primite ono što vam nudi, jer mnogo 

dobijate. Pošto su ljevaci tako senzibilni, lako ih je povrediti. Možda vam uopće neće pričati 

o svojim vrtićkim, školskim problemima.... Ne želi vas opterećivati i zabrinjavati. Zato je potrebno 

da ga svakodnevno pitate kako je bilo u školi, vrtiću....rođendanu.... Tada će vam iskreno 

ispričati sve.... Sam vjerovatno neće započinjati tekve teme, no kad već pitete....nema potrebe 

da išta zataji. U emotivnom doživljavanju, ljevaci često od buhe prave slona.... No iako je buha 

u pitanju, doživljaj koji je izazvala je slonovski. Neke za vas sitnice, ljevaku mogu srušiti svijet. 

S druge strane neke za vas krupne stvari-
ljevaka će ostaviti mirnim i neopterećenim..
Svi smo mi......
tek jako različite jedinke.
Ne možemo isto misliti,
 pa ni osjećati....

Jedna riječ - jedno značenje

Često razvoj govora kasni, bez neke jasne patologije, bez traumatskog iskustva, jednostavno kasni.
Mnogi roditelji toga nisu svjesni, ili ne žele biti.
Često puta je lakše ne primjetiti " da nešto nije u redu ", nego primjetiti i uhvatiti se u
koštac s problemom.
Kod mnoge je djece stvarno "govor" kasnio i "sam" se formirao ne ostavljajući nikakve
trajne posljedice.
Neka djeca kao da su lijena za govor, i iako sve razumiju ne govore.
U tome slučaju dovoljno će biti odvesti dijete logopedu na pregled, te će isti procjeniti je li
s djetetovim govornim razvojem sve u redu, a ako nije, djete će biti uključeno u govornu
rehabilitaciju.
Po mom mišljenju, ukoliko dijete ima teškoće u govornom području, rehabilitaciju
treba započeti što ranije, tako da dijete razvije govor prije početka školovanja.
U svakom pogledu, dijete od pet godina treba imati razvijen govor, možda s nekim manjim odstupanjima,
no u komunikaciji bilo s djecom, bilo s odraslima treba biti jasan i razumljiv.
Ako to nije, zadnji tren je za početak rehabilitacije, jer u protivnom dijete neće moći dati
svoj maksimum u školskom periodu, što će rezultirati dodatnim poteškoćama i negativno će se
odraziti na djetetov razvoj u čitanju, pisanju, a na kraju i emotivnom nezadovoljstvu postignutim,
odnosno nepostignutim uspjehom.
Ono što mnogi roditelji ne znaju je da logopedova zadaća nije samo "učenje govora" nego svega
što je vezano uz govor, ( prevencijom, dijagnostikom, tretmanom poremećaja govora, glasa, jezika,
gutanja, slušanja, čitanja, pisanja i svih drugih oblika komunikacije. )
Moj sin je logopedu krenuo u dobi od 9 mj. jer nije imao dobro razvijen mehanizam
gutanja.
Logoped me je učila razne vježbe i stimulacije za razvoj gutanja.
Slobodno mogu reći da smo relativno kasno počeli s rehabilitacijom i to iz neznanja, jednostavno
sam se do tada sama mučila s problemom zagrcavanja, gušenja i povraćanja hrane...
Nisam znala da postoji stručnjak koji uči "bebe gutati".
Tako je moj sin krenuo kod logopeda, od gutanja pa sve do govora, u našem slučaju do njegove
šeste godine, išli smo na rehabilitaciju dva-tri puta tjedno.
Rezultat.... moj sin je u potpunosti savladao govor, iako su na početku svi stručnjaci govorili
da nikada neće progovoriti.
Mnogo toga je bilo protiv nas ( izljev krvi u mozgu, oštećen sluh, kasnije psihogena gluhoća,
ADHD, ispodprosječni IQ...)
No ono što je važno reći : Ni u jednom trenu nisam htjela odustati, od rođenja sam mu pričala,
pjevala....kada su rekli da slabo čuje ja sam samo sve to radila "mnogo glasnije" i kada smo i
razvili svoju  "komunikaciju"- krikova, jer krikovima- različite intonacije i gestama smo pričali,
forsirala sam govor,  unatoč tome što su svi rekli da samo papagajski ponavlja i da mu te riječi
ništa ne znače.
Tek je u petoj godini  počeo govoriti, smisaono, no s mnogo grešaka.
Tada sam shvatila - JEDNA RIJEČ- JEDNO ZNAČENJE .
Jer naš jezik  obiluje riječima istim po formi, no različitog značenja.
Naučila sam da dijete s poteškoćom u govoru to ne može razumjeti, i to na vrlo tragikomičan način.
Jednom kada sam se kupala, sin mi je ušao u kupatilo, a ja sam mu rekla : Izađi van.
Ubrzo sam i sama izašla iz kupatila, no mog sina nigdje nije bilo.
U panici sam krenula van iz kuće i ugledala ga gdje sjedi na vanjskim stepenicama.
Što radiš tu - pitala sam ga, a on mi je odgovorio: Rekla si mi da izađem van.
Drugi put sam radila u kuhinji ( ne sjećam se što-no sigurno je bilo opasno za njega) kada je
došao kraj mene, a ja sam rekla : Sine, briši !
Jednostavno je uzeo krpu i počeo brisati pod.
Što to radiš? - u čudu sam ga pitala, jednostavno mi je odgovorio: Rekla si mi da brišem.....
Od tada sam uzela pravilo : jedna riječ- jedno značenje i nikada se više nije dogodilo da se
krivo razumijemo.
Još je jedno pravilo pomoglo da nauči govoriti.
To je : Ako neku riječ ne razumiješ ti odmah pitaj što ona znači, ili je upamti ( ako čuje van kuće )
pa me kasnije pitaj što ona znači.
Pune dvije godine je pitao : Što to znači ?- za svaku riječ koju je čuo, a nije razumio i to ne samo
mene, nego sve bliske osobe.
Smatram da je to ubrzalo njegov govor, te danas ima vokabular koji je na zavidnom nivou
i kontradiktoran njegovim mentalnim sposobnostima.
Također, u odnosu na druge predmete strani jezik bez problema svladava.
Sada zna da ista riječ može imati više značenja, i presretan je kada nauči neku novu riječ ili
neko novo značenje riječi.
Stoga šest godina logopedskog tretmana i neprekidno podučavanje kod kuće zasigurno nije
izgubljeno vrijeme.
Još je jedna stvar bitna u razvoju govora, a to je ako dijete može izgovoriti ispravno riječ, no
ne koristi je radi ranije pogrešno naučene (tepa-a ne mora), inzistirajte na ispravnoj riječi
tako da ga uvijek ispravite i to odmah po izgovoru netočne, te da se i samo dijete nauči pri
pogrešnom izgovoru samoispravljati, također ga ne bi trebalo "razumjeti" ukoliko uporno
koristi netočno izgovorenu riječ, tj. ne trudi se govoriti novonaučeni točan izgovor.

Praktični ( savjeti ??? ) i ljevaci

Toliko mnogo stvari u životu treba naučiti, i to u ograničenom vremenu (kratkom) i
što brže i što bolje !
Pri tome nije naodmet i poslužiti se malim (velikim ), trikovima, bar za one postupke koji su dešnjacima
tako logični, a ljevaci moraju mozgati: da li se vijak odvija u desno ili lijevo, na koju stranu zavrnuti bocu,
ako se zaključam, hoću li se znati otključati?...
Mogu reći da sam svog sina jednom rečenicom riješila svih tih dilema tipa : odvrnuti, otvoriti,
odšarafiti...
Naime, on se nikada nije usudio zaključati u wc, kod kuće taj problem nisam niti primjetila
jer i nema potrebe za zaključavanjem.
No poteškoća je došla do izražaja u školi, on nije htio u wc iako mu je bila sila,
i to iz prostog razloga: ako se zaključa - hoće li znati otključati... a ako se ne zaključa
onda mu djeca prkose otvarajući vrata wc-a...
Pitao me je: mama na koju stranu se zaključava, a na koju otključava?
Tada sam postala svjesna kolika mu je to prepreka, koliko gubi vremena na razmišljanje
oko tako banalnih radnji.
U prvi tren sam bila zatečena, jer se nikada nisam upitala: na koju stranu se zaključavaju
vrata ?!
I tada je proradila moja ljevačka "kreativnost", te sam mu na najjednostavniji način
riješila "vječito pitanje".
Uzela sam ga za lijevu ruku-svojom lijevom ( obujmila šaku ), stala mu iza leđa i zakrenula
mu šaku prema unutra i rekla : ruka unutra-zaključano-i ti ne možeš van dok ključ ne
okreneš prema van, tada sam mu šaku zakrenula prema van...
Odmah je shvatio, bio je toliko sretan.... cijeli dan je ponavljao ruka unutra-unutra si,
ruka van-možeš van....
Isto pravilo vrijedi za sva odvrtanja-zavrtanja, šarafanja, zatvaranja...
Naravno da ne vredi za neke sigurnosne bočice- recimo lijekove ili esenc ( kiseline ), one
radi sigurnosti imaju kontra navoj.... no i beba ljevak će je bez poteškoće otvoriti jer nam
je taj navoj logičniji nego ovaj "dešnjački".
Stoga takve bočice, nemaju "sigurnosni navoj" ukoliko je vaše dijete ljevak i treba ih
spremiti na nedostupno mjesto.
Mnoge svakodnevne radnje nisu logične djeci ljevacima, teško će neke stvari naučiti
ukoliko se očekuje da to nauči iz posmatranja i oponašanja vas, odnosno okoline.
U djetinstvu ih ima i previše, pa mu pomozite teko što ćete tu radnju obaviti "njegovim rukama"
umjesto da čekate da samo nauči.
Znate li uopće koliko je teško malom ljevaku naučiti zakopčati puce, povući patentski
zatvarač ili zavezati vezice ....
Svaku tu radnju on obavlja drugačije nego vi, pa kako da nauči iz promatranja ili
oponašanja ???
Svi ti patenti, nama su naopaki... probajte si remen uvući na kontra stranu od one koju
koristite i zakopčajte ga.
Ne vjerujem da vam je bilo baš lako, a sada zamislite i da ste predškolsko dijete i ponovite
radnju.... je li jednostavno???
Tako je malim ljevacima.
Da bi im olakšali i automatizirali te radnje, uvijek svojim rukama vodite dječje, na taj način
će dijete brzo naučiti što treba činiti.
Kod učenja zakopčavanja puceta i ciferšlusa, budite iza njegovih leđa i svojim rukama
vodte njegove, a kod učenja vezivanja vezica- stavite ga u krilo i opet svojim rukama
vodite njegove.
Ukoliko ste vi dešnjak, nemojte radnje obavljati kao dešnjak - potrudite se biti "ljevak".
Još bih samo napomenula da će dijete ljevak brzo svladati plivanje ukoliko mu pri učenju
jedna osoba svojim rukama vodi ruke , a druga noge...pokušajte to dobro sinkronizirati
i dijete će brzo proplivati.
Znate li da ljevaci dobro vide pod vodom?
Većina stručnjaka ne preporučuje da se djetetu vodi ruka kod početničkog učenje
crtanja ili pisanja.
Za mnoge ljevake to ne vredi.
Oni na taj način brže uče, i lakše.
Često ljevak ne zna s koje strane treba početi pisati slovo, ako mu vi par puta pokažete
vođenjem njegove ruke, ono će shvatiti i zapamtiti.
Možda ne od prve, ali u svakom slučaju prije nego što bi ako uči bez vođenja.

Ljevaci i pisanje

Mnogi mali ljevaci bez nekih većih poteškoća nauče pisati.
Možda, samo na početku školovanja imaju greške tipa - zrcalnih slova, no već u drugom razredu
one su prošlost.
No postoje i oni mali genijalci kod kojih nije sve tako lako prolazno.
Oni imaju poteškoća s razlikovanjem slova sličnih po izgovoru ili po izgledu.
Kod njih prije svega treba provjeriti da li dobro čuju riječi, odnosno slogove u riječi, tj. glasove(slova).
Najlakše je to provjeriti kroz igru: izgovorite riječ - dijete neka ponovi u slogovima i glasovima.
(mama---ma-ma, m  a  m  a), onda vi kažete t  a  t  a, a dijete tata ili ta-ta.
Ukoliko dijete čuje rastavljanje odnosno sastavljanje riječi, spremno je za učenje pisanja.
Podrazumjeva se da je svladalo pojmove lijevo-desno, gore-dolje.
Djetetu koje je ljevak je teško pisati jer je način pisanja ljevaka mnogo teži nego kod dešnjaka.
Dešnjaci pišu prema ruci- a ljevaci od ruke, pa se ruka brzo zamara jer je stalno ukočena.
Dešnjaci vide što pišu , dok ljevaci da bi vidjeli napisani tekst moraju podići ruku.
Teško je održavati istu veličinu slova ( kada ih ne vidiš ), kao i ravninu pisanja- slova jednostavno" odu "
pri pisanju prema dolje.
Potrebna je velika pažnja pri kontroli navedenog.
A, ako dijete još uz to piše i zrcalnim slovima , to dodatno usporava pisanje, traži veću koncentraciju
i budite sigurni da mu je pisanje teško, te da ga izbjegava.
Sjećam se da sam ja pisala samo na desnoj strani papira, tako je mnogo lakše jer ruka leži na lijevoj
strani, te pridržava bilježnicu, ne pravi "uši" i pisanje je urednije.
Tekst koji dijete prepisuje treba biti s desne strane, kao i izvor svjetla.
Bilježnicu je potrebno malo zakrenuti, ako se zakrene bilježnica manje će dijete kriviti leđa.
Ja u principu papir zakrenem toliko da promatrač vidi da pišem gotovo odozdo prema gore, u biti
dijagonalno.
Na taj način vidim što pišem, a i ne dolazi do mrljanja slova.
Slova su mi također zakošena, no imam savršeno čitak i lijep rukopis.
Danas postoje bilježnice za ljevake, mada ih nikada nisam vidjela.
Što se tiče zrcalnih slova, potrebno ih je naučiti napamet... njihov izgled... možda  je potrebno pribjeći
igri asocijacije... slovo d je naopako, ima trbuh u lijevo,a ne u desno, a d je kao desno...iz toga slijedi
da je b bez veze jer je naopako d...
Za svako slovo koje dijete zrcalno piše, ispričajte mu nešto smješno, nelogično(vama) jer to će ga
asocirati na ispravan način pisanja.
Kod neke djece se zrcalnost gubi ako to slovo napišu desnom rukom.
Tada nije na odmet vježbati pisanje s obje ruke.
Kod spretne djece istovremeno, iz sredine neka pišu prema krajevima istu riječ- time da
će lijevom sva slova napisati zrcalno a desnom ispravno.
To može biti igra koja će sigurno privući dijete pisanju, a što više piše, pisati će sve urednije
i točnije, i brže.
Ukoliko dijete ispušta slova, neka si čita dok piše, po izgovaranju će čuti da je izostavilo slovo.
To vrijedi i za dodana slova (kupipiti).
Iako je najučinkovitije da dijete uči kada je odmorno i uvijek u isto vrijeme na istom mjestu
( radno vrijeme- radni stol ), ne važi to za sve, tj. neka dijeca najbolje uče ujutro, dok druga bolje
navečer. Stoga je najbolji rad onda kako kaže djetetov bioritam.
Moj sin je ujutro sav ubrzan i nikako ne može učiti...
Ali oko 10.30 je njegovo vrijeme kada najidealnije uči, mada voli učiti i navečer.
Kada se probudi mora se prvo igrati...
Na kraju jedino što stvarno pomaže vašem mališanu je vaša podrška, ustrajnost i ljubav.
Tada ni rezultati neće izostati, jer ako ste vi očajni i van sebe, kako je tek vašem djetetu koje
je svjesno da je to zbog njega.
Time gubi ono što mu je najpotrebnije, lijepo mišljenje o sebi.
Tada postaje nezadovoljno i nezainteresirano za riješavanje problema koje susreće.
Stoga naoružajte se strpljenjem i pomozite svome djetetu da postane uspješno, a time i sretno.

Trikovima do uspjeha

Još i danas se živo sjećam učiteljice razredne nastave i njenog urlanja i udaranja radi mog sporog čitanja.
Možda radi mog inata (ja to mogu ), ili ljubavi prema pisanoj riječi, danas sam dobar čitatelj, no to
zasigurno nije zaslugom školovanja.
Tada je se učila i ćirilica, koju sam bez problema naučila sama, i to prije no što smo je u školi
učili, tako da sam sve DZ pisala ćirilicom. Učiteljica je, radi bratstva i jedinstva, bila presretna što ima
tako nadarenu učenicu... Mislim da sam latinicu pravo svladala tek u četvrtom razredu...do tada
sam se švercala...no iako mi je čitanje bilo teško i oduzimalo dosta vremena, razumjevanje pročitanog
je bilo potpuno. Na tome sam dobivala na vremenu. Sva pismena pitanja sam u potpunosti razumjela
nakon što bih ih pročitala, pa nisam morala puno mozgati da odgovorim na njih. Dobra ocjena nije
izostala.
Što se tiče učenja pjesmice napamet, imala sam svoju šemu...
Prvo bih par puta pročitala pjesmicu ( da upamtim smisao, temu ), a onda bih uz pomoć brojeva- brojanja
učila napamet.
Tu su prsti ( ako ne stvarni, onda zamišljeni, neophodni ) i to na način da sam brojala koliko pjesmica
ima kitica, koliko kitica ima stihova, a ako mi je stih bio nelogičan ili težak prebrojala bih riječi u njemu.
Kod logičnih pjesmica, bilo bi dovoljno pamtiti prvu riječ strofe i broj koji je strofa. Dovoljno bi bilo
da pomislim :1. strofa- Moj.... (prijatelju, mene više nema) i ta prva riječ bi bila asocijacija, a sve potom
bi automatski znala. A, kada bih zatvorila oči, mogla bih gotovo vidjeti izgled pjesme...one prve riječi
strofe bile bi nešto jasnije, naglašenije... okidači....mamorije.
I danas se služim brojanjem, gotovo sve si mogu predočiti uz pomoć brojeva. Oni su sastavni smisao
mog života, i čine ni život logičnim i lakšim.
Na taj način se snalazim u vremenu i prostoru.
Za primjer :( za djecu nižih razreda), pamtim da ima 5 geometrijskih tijela, a 4 geometrijska lika.
5( kugla, stožac, piramida, valjak, kvadar) i 4( krug, trokut, kvadrat, pravokutnik).
Ako se ne bih mogla odmah svih sjetiti, ubrzo bi, jer po broju znam da neki nedostaje, ponavljajući
one koje znam, sjetila bih se koji nadostaje.
Druga šema koja pomaže su krugovi- svi vezani pojmovi sačinjavaju jedan krug. Nakon mnogo

zapamćenih krugova, nauči se gdje se krugovi dotiču ili sijeku, pa su ti pojmovi bitni za oba kruga.
I na kraju, najvažnije je naglasiti da će dijete najbolje zapamtiti gradivo, ako si samo napravi mentalnu
mapu, njemu logičnu bez obzira koliko vama bila nelogična.

Kod većine ljevaka je slikovni prikaz najučinkovitiji.

Kako lako naučiti čitati ???

Problema sa čitanjem ima veliki broj ljevaka. Osobito oni koji pri pisanju pišu zrcalnim slovima.
Utješno je de će gotovo sva ta djeca naučiti čitati, samo im za to treba duže vremena i više vježbe-
čitanja. Prvo je potrebno zainteresirati dijete za čitanje, možda kupovinom slikovnica- stripova, ili
bilo koje pisane građe koja bi privukla djetetovu pažnju i istu zadržala. Ako dijete pozna sva slova,
neka počne s čitanjem slogova i pokuša ih povezati u riječ. Ukoliko nema napretka možda je kriv pristup,
neki ljevaci ne mogu na taj način savladati čitanje, nego pomoću metode globalnog čitanja. Za globalno čitanje
nije neophodno poznavati sva slova. Pri ovom načinu riječ se uz pomoć slike čita kao cjelina, a ne rastavlja
se na slogove, odnosno slova. Za primjer: prometni znak STOP će pročitati i dijete koje ne pozna niti jedno slovo, ukoliko ste mu vi prije rekli da je to znak stop. Istu tu riječ kada vidi ispisanu negdje drugdje
čitati će stop. Čitanje treba započeti s jednostavnim-svakodnevnim riječima, pišite jednostavne poruke djetetu
(voli te mama) (nacrtate srce, pa riječ te, pa nacrtate glavu koja asocira na mamu.). Čitati treba i pjesmice u rimi, jer djete može lako pogoditi traženu riječ, a i ritam rime je zanimljiv, te se lako pamti.
Moj sin ima mješoviti poremećaj čitanja i pisanja. Za neku konkretniju dijagnozu je u njegovom slučaju još rano. No od kada smo prešli na metodu globalnog čitanja, situacija je nešto bolja. I pisanje je bolje, ima
oštećenu motoriku, te i u drugom razredu piše velikim štampanim slovima. No dok je prošle godine pisao riječi
od četiri slova (poznate riječi, svakodnevne ), sada piše od šest i to ne moraju biti poznate riječi. Čitanje
je lošije od pisanja. Ovdje je bitno da napomenem da moj sin pohađa školu po prilagođenom programu.
Osobno sam vrlo zadovoljna, jer sam svjesna njegovih mogućnosti i ne bi mogao pohađati redovni
program. Sretan je i on, nije frustriran neuspjehom. Kod kuće mnogo učimo, većinom kroz igru, a čitanje
je svakodnevni izazov. Nekada uspješniji uslijed bolje koncentracije, nekada totalno nemoguća misija.
Na kraju jedini savjet je: ne očekivati previše, imati mnogo strpljenja i uložiti golemi trud u pomaganju svome djetetu. Rezultati tada neće izostati, no nekada i s malim pomacima moramo biti jako sretni.

Ima li ljudi ?

Gdje su nestali ljudi? U nedoumici promatram svijet. Sve je puno ljubomore, zavisti, laži i krađa.

Gdje je nestao čovjek? Zašto svi trče za novcem, a pri tome gaze jedni preko drugih? I svi su tako nesretni.

I oni koji žive u obilju kukaju, kao i oni što ništa nemaju. Možda i lažem, možda oni što ništa nemaju manje kukaju. Kako su nesvjesni da imetak ne donosi i sreću za kojom tragaju. Nije život lijep radi krupnih stvari, 

ljepotu života čine male sitnice pažnje koju dajete i primate s ljubavlju. Tek kada posložite svoja htjenja i odaberete onu želju koja je na vrhu popisa , te je ostvarite (samo jednu probranu od svih) dodirnut ćete 

nirvanu, biti ispunjeni i sretni i nesvjesni da je to samo jedna želja u moru vaših htjenja. I tako zadovoljni sobom moći ćete darivati sve oko sebe (sitnicom), OSMJEHOM, jer sitnice čine život lijepim, a osmjeh koji darujete ništa ne košta, a mnogo vrijedi jer za uzvrat dobiti ćete i vi osmjeh, koji možete poklanjati dalje i dalje...

Na kraju svi smo mi u potrazi za srećom, a sreća počinje osmjehom.

Zato primajte i darujte ono što imate- osmjeh - a nakon osmjeha dolazi sreća ...

Srećom  - možda se vrati čovjek i za sobom dovede 

ljude.

Novo doba

Progonjeni kroz povijest, malobrojni u općoj populaciji, izrugivani, sakaćeni, odbacivani u društvu - ljevaci.
No novo doba ljudske svjesnosti pruža nadu u bolju budućnost.
Dok istočnjačke kulture još uvijek na ljevaštvo gledaju kao na nešto prljavo, grešno, nečisto- zapad je
svjestan vrijednosti ljudske različitosti. Sve u prirodi ima svoj kontrast, kontrast dešnjaka su ljevaci.
Svjesnost nam govori da će ljevaka biti sve više, jer neće biti obilježeni svojom posebnošću.
Stvaran postotak ljevaka u općoj populaciji nije poznat ( 10-15 % ) iz gore navedenih razloga.
Jedno je sigurno, u zapadnim kulturama ljevaci su cijenjeni po svom intelektu.
Zato svi vi ljevaci budite ponosni jer svojom posebnošću činite svijet ljepšim mjestom.
Sjetite se samo svih "ljevorukih" velikana koji su obilježili ne tako davnu povijest: i sadašnjost: i b...
Pablo Picasso,Leonardo Da Vinci, Michelangelo, Albert Einstein, Isaac Newton, Ludwig van Bethoven,
Hans Christian  Andersen, Goethe, Kraljica Viktoria, Bill Gates, Paul Mc Kartney, Angelina Jolie, Tom Cruise, Jimi Hendrix, Marylin Monroe, Mark Twain, Oprah, Bart Simpson, Robert De Niro, Benjamin Frenklin, Charlie Chaplin, Babe Ruth, Džimi Karter, Džordž Buš stariji, Ronald Regan, Bill Clinton, Barack Obama,
Lionel Messi, Luc Abalo, Josh Hamilton, Michael Vick, Manny Pacquiao, Judd Trump, Rafael Nadal,
Goran Ivanišević....
Ovaj popis poznatih neka ti bude vodič prema  željama i mogućnostima koje leže u tebi.
Otkrij jesi li baš ti jedan od velikih slikara, matematičara, fizičara, političara, skladatelja, pjevača,
glumaca, sportaša.... u tim područjima ljavaci su na svome terenu.
Možda ono nedovršeno b... skriva tvoje ime.

Usud

I klati se klatno

moje biti,

sipko cure

moji dani,
sjena na zidu 
gradskog muzeja

neumorno

u krug se kreće.

I prve oranice

na mome licu,

žedna

polja na rukama,

prezrela žita

u kosi.

U hodu

vinova loza.

I kišne

moje su noći,

bujice u srninim očima,

bure u srcu kamenom,

pijavice u uvelim grudima.

Svjetionici

u jutarnjim buđenjima.

I novi list

na kalendaru,

zaljubljeni 

mjesec je prošo.

Zeleno doba

razbudi sve

osim pustoši
jalovog života.  

Ljevaci i osobine ( obvezno pročitaj )

Pitanje koje muči većinu roditelja malih ljevaka je : TREBAJU LI DIJETE OSTAVITI LJEVAKOM ILI GA
PREOBLIKOVATI U DEŠNJAKA?
Moje osobno mišljenje je : Ako je dijete ljevak, neka i ostane ljevak.
Većina stručnjaka će to isto reći, no ja to tvrdim radi osobnog iskustva, kao i iz iskustva kćeri ljevaka, i
majke ljevaka (odnosno ambidekstera)-(ambideksteri podjednako koriste obje ruke, noge...).
Moje obje bake ( i mamina mama i tatina ) su bile ambideksteri.
Teta po tati je rodila kći i sina ljevake.
Za maminu lozu ne znam, no sigurno ima ljevaka.
U cijeloj toj priči najgore je prošao moj otac jer su ga u školi prisilili da postane dešnjak. Nikada nije savladao brzinu čitanja i pisanja ( piše desnom rukom ), i to na nivou drugog razreda. Uz to je počeo i mucati dok čita , a neke riječi uopće ne može izgovarati. Pri slušanju njegovog čitanja zaključili biste da je u pitanju LMR. No s druge strane matematika i geometrija su za njega mačji kašalj. Kao i kapacitet njegove memorije. Ono što bi mukom pročitao, više ne bi zaboravio. Tekst nakon dva čitanja bi znao od riječi do riječi ponoviti. Znači: čitanje očajno- razumjevanje pročitanog genijalno. Sklon je slikarstvu i to mu odlično ide. Osim pisanja ( gdje je dešnjak ) druge stvari može raditi s obje ruke. No i u govoru ima problema. Jednostsvno, kada je uzrujan ili želi nešto na brzinu reći, kao da ne može izreći pravu riječ, ili kao da je se ne može sjetiti. Uglavnom njegov govor tada postaje prost. Koristi se kratkim riječima u kratkim rečenicama. Kada je smiren i govori staloženo nema taj problem.
Ja mogu svom ocu zahvaliti što nije dopustio školstvu da me na silu učine dešnjakom.
U doba mog školovanja to je se radilo, otac nije dopustio.
I evo me, danas pričam o tome, pokušavam pomoći malim ljevacima i njihovim roditeljima.
Neću lagati i reći da ako ostavite dijete ljevakom tu završava problem.
Ljevaci su individue, teško je napraviti popis osobina, jer za razliku od dešnjaka ( kojima je mozak organiziran po jednom obrascu ) ljevaci se i međusobno jako razlikuju.
Volim reći: POSTOJE LJEVACI, LJEVACI I LJEVACI !!!
Kao roditelju dužnost vam je prepoznati u koju skupinu pripada vaše dijete, a onda mu možete i pomoći, jer pomoć mu je potrebna.
Skupine ću opisivati u odnosu na dešnjake.
Prvu skupinu po mom nestručnom mišljenju ( nisam ni defektolog, ni logoped, ni psiholog ) čine TIPIČNI ljevaci.
Oni kasne u svemu. Kasnije počnu sjediti, hodati, govoriti, kasnije savladaju čitanje i pisanje- pišu s desna na lijevo, pišu zrcalna slova, vole umjetnost, hiperaktivni su, aljkavi i lijeni, trude se samo ako ih to što rade  zanima. Za druge oni su čudaci , jer su totalno svoji. Iako na prvi pogled izgledaju ispodprosječne inteligencije, to je uglavnom privid, jer su gotovo stoposto iznadprosječni.
Jednostavno oni žive u svom svijetu, koji je divan- pun boja, oblika, zvukova i slika. Da bih vam približila to mjesto, najjednostavnije je da zamislite raj.
I sada vas pitam : da li biste napustili taj svijet i živjeli u ovom realnom?
Mi ga moramo napuštati jer tjelesno moramo biti u realnom, no svaki mogući tren mi mislima bježimo u naš nerealni, no za nas realni.
Gotovo svi iz ove skupine imaju problem u prostornom i vremenskom pogledu. Zato su vrlo neorganizirani i često kasne. No u kaosu kojim se okružuju, za njih vlada red i smisao. Možda vam soba vašeg mališana izgleda totalno neuredno, no vjerovatno za njega svaka stvar stoji upravo gdje treba, tj. na svom mjestu.
To jednostavno možete provjeriti, zatražite da vam donese neku igračku koja po vašem mišljenju ne stoji na  mjestu, ako dijete bez traženja ispuni zadatak, ako točno zna gdje je, onda joj je to i točno, odgovarajuće mjesto ma koliko vam se činilo pogrešno.
Da bi se dijete bolje organiziralo treba vašu pomoć i savjetovanje, nadasve strpljenje.
Pomaže unaprijed dogovorene obaveze- dijete ih bolje obavlja ako se psihički pripremi.
Organizacija dana treba biti monotona, tj.kao u vojsci- u isto vrijeme buđenje, doručak, obveze...igra, učenje...
Promjene uvijek najaviti, ne dovoditi djete pred gotov čin.
Ako dijete ne može samo odrediti lijevu-desnu stranu pomoći će mu ako obilježite lijevu ruku, bilo trakom, satom ili narukvicom. Uz pomoć svoje lijeve ruke brzo će naučiti lijevo-desno.
Probem sa učenjem sata, kod svog sina riješavam da ima ručni sat  koji uz "kazaljke" ima i digitalni prikaz vremena.
Drugu skupinu čine LJEVACI koji se bez nekih većih poteškoća snalaze u svijetu dešnjaka.
U treću skupinu ljevaka pripadaju svi ODVIKNUTI ljevaci.
Neki su dešnjaci jer su prisiljeni, neki radi traume mozga, ili trajne oštećenosti lijeve ruke.
Kod velikog broja tih osoba javljaju se mnoge popratne neželjene pojave. To mogu biti neprimjetne smetnje- no mogu i biti ozbiljna oštećenja, bilo govorna, motorička, pa do raznih psiholoških i psihijatrijskih posljedica.
Zato je jako bitno prepoznati u koju skupinu pripada vaš mali ili veliki ljevak, te mu pružiti svu vašu pomoć i ljubav, nježnost jer su ljevaci jako senzibilni, duboko proživljavaju tuđu bol ( poistovjete se ), a po prirodi su velike maze i ovise o toplini i ljubavi ljudi koji ih okružuju.

Čar različitosti

Tek u zrcalu sam dešnjak...
Cijelu mladost sam željela biti kao drugi, svi su mi bili OK, samo ja nisam.
Danas sam sretna radi svoje posebnosti, između drugih ja se izdvajam, poput maka na zelenoj livadi.
Cvjetam, plijenim svojom osobnošću koju kao mlada nisam voljela, a sada je se nipošto ne bih odrekla.
Većina ovisi o tuđem mišljenju- svoje ili nema ili se ne usudi iznijeti.
Većina traži - prijatelja bez mane-
"TKO TRAŽI PRIJATELJA BEZ MANE, OSTAT ĆE BEZ PRIJATELJA."
Sada znam - imam milion i jednu manu - i vjeruj mi divan sam prijatelj!!!
Samo mi daj šancu - upoznaj me.
Život mi je poklonio puno bola, zato sam divan jastuk za plakanje...

Kad ljevak rodi ljevaka....

Odgojena sam u klasičnoj katoličkoj obitelji.

Vremenom sam razvila svoju teoriju vjerovanja.

Boga ne doživljavam kao nekog strašnog diva, nego baš kao svog oca. Ne bojim ga se (kao što ga se vjernici boje), smatram ga humoristničnim, arogantnim, egoističnim, pacifistom....

No iznad svega humorističnim....

Jer samo netko tko ima dobar smisao za humor može ljevaku dati ljevaka, i to invalidu - invalida....

Pa si ti misli, gdje ćeš, kako ćeš, kuda ćeš....

Tu dolazim do druge Božje osobine (arogantan), jer sam ga sigurno nečime izazvala, pa mi pokazuje da s njim nema šale.

Egoističan je jer sve najbolje od nas želi samo za sebe....

A, pacifista je jer mi je nakon svih muka i teškoća, podario dar koji me je obogatio i učinio boljim čovjekom. 

Stoga mu svaki dan zahvalim na onome čime me dariva, mada mi se često i ne sviđa njegov odabir.

Nespojivi elementi čine njegovu veličinu, i tko si ti u odnosu na njega, nego 

Sliv energije od ušća ka izvoru  njegovog ogleda u tvojim očima.

Ja kao on

Danas sam odrasla osoba. No moje odrastanje je bilo teško. Zato sam odlučila svoje bolno odrastanje podjeliti s tobom. Tebi možda pomogne, možda te utješi jer ćeš znati da nisi sam...Koju korist ja imam od toga? Veliku. Naprosto, smisao života vidim u tome. Zato te pitam: Što je tvoj smisao života? Gdje si? Kamo ideš?
Čovjek u životu treba učiniti tri stvari, onda u miru može umrijeti.
Znam da su to: posaditi drvo, napisati pjesmu... treće se nikako ne mogu sjetiti...
Praznovjerno vjerujem da ne mogu umrijeti dok ne ispunim i treću stvar, a kako da ju odradim kad ne znam što trebam učiniti?
A, možda sam je već i učinila, samo toga nisam svjesna.
Stoga te molim, ako znaš za tu legendu napiši mi je, jer već godinama tragam za njom...

Pogled iz zrcala

 Idem malenim koracima prema naprijed,

dok se ujedno,

velikim skokovima vraćam prema unatrag,

 kroz vrijeme koje je moje -

koje nikada neće biti tvoje;

kroz obojane prostore,

za koje sam odrastanjem shvatila da ne postoje;

pa ih potisnula duboko -

iza zrcala;

izgubivši time sebe,

svoju osobnost...